Prvi čovjek "Bijelog dugmeta" rođen je 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu, od oca Franje, ratnog časnika iz sela Sveti Petar Cvrstec kod Križevaca i majke Borke, zvane Cica, Hercegovke - kolonistkinje iz Virovitice.
Od oca je nasljedio hladnokrvnost i neuništivo dobro raspoloženje, a od majke tvrdoglavost u situacijama koje prijete da ne budu po njegovom. Bregovići su se kasnije razveli i Goran je ostao živjeti s majkom, skromno, u muslimanskom dijelu Sarajeva, iznad Baščaršije. Išao je u Sabornu školu, dobro crtao i volio da se slika s muslimanskom djecom za Bajram. Početak tipične biografije donje srednje klase, realna socijalna frustracija iz koje, po pravilu, potječu največe umjetničke karijere.
Kao klinac nije obećavao. Na veliku žalost svoga oca, zaljubljenika u violinu, izbačen je iz drugog razreda niže muzičke, zajedno sa gudalom. Muzika mu nije značila ništa, više je volio juriti s drustvom iz ulice. Drugovi iz tog perioda pamte ga kao "simpatičnog, otresitog mangupčića". "Jednom mi je rekao da zatvorim oči i otvorim usta i - ubacio mi maslačak, pa su mi usta bila puna onog pamuka", sjeća se Duško Pavlović u knjizi "Bijelo dugme". Omiljena zabava mu je bila bijeg od kuće. Kad god bi nešto zabrljao, sakrio bi se na tavan, pričekao da prođe gužva, pokupio sve otiraće iz zgrade i ščućuren negdje u okolini prespavao noć, da bi se ujutro pojavio kao da se ništa nije dogodilo. Svjedoci tvrde da se zarazio muzikom tek na izviđačkim logorovanjima. Nosio je ilegalno ime "Gricko", valjda zbog toga što je nekom prilikom ostao bez dva prednja zuba. Zaljubljivao se i patio.
Nesuđeni slikar.
Imao je samo jedanaest godina kada je shvatio da se devojke najviše ljepe za muzičare. Rock'n'roll je polako počeo osvajati pozicije, kada su se u Sarajevu prvo pojavili "Indexi", u toj fazi još kao "Lutalice". Za jednu Novu godinu majka mu je kupila gitaru i odredila mu životni put. Edo, brat scenariste Abdulaha Sidrana ("Otac na službenom putu") i Bato, ujak Bregovićevog biografa Duška Pavlovića, učili su ga prve akorde. Za razliku od obavezne, dosadne i predvidive, njihova je škola nudila mnoštvo neotkrivenih svijetova. Zapisano je da je satima vježbao hvatove, "usplamtjelim očima gledajući u prazno, pun obožavanja prema apsolutno svakoj muzici".
Prije "Bijelog dugmeta" Bregović nije promjenio puno bendova, mada je od prvog do posljednjeg prošla čitavo desetljeće. Prvu bezimenu grupu imao je još u osmom razredu osnovne škole. Tada je trebao odlučiti gdje će u srednju skolu i - da bi mu umjetnička biografija bila kompletna - trebao upisati srednju likovnu. Da tetka Nataša, lječnica, nije uplašila majku da u tu školu idu sve sami pederi možda bi Goran danas bio poznati slikar. Njegov dnevnik s puta po svijetu, prepun je izvanredno upečatljivih krokija, i šteta što kao cjelina nikada neće biti dostupan široj publici.
S obzirom da mu srednja likovna nije uspela, u zamjenu za puštanje kose, zaključio je s majkom ugovor da prekine pušenje i otpočne učenje nečeg perspektivnog. Međutim, prometno tehnička škola bila je prilika za nova uzbuđenja. Jednom je zbrisao sa sata i provozio starog školskog "Mercedesa" "na anlaser", dokrajčio ga i zapečatio karijeru prometnog tehničara. Razbjesnjela majka uletjela je na party njegove grupe "Izohipse" i nasred scene, udjelila solo-gitaristi nekoliko vrućih šamara.
Poslije je prešao na bas-gitaru a mama se pokajala za one šamare i kupila mu pravi pravcati električni instrument kakav je želio. Tada je već bio u gimnaziji, imao bend po imenu "Beštije" i sviruckao po predgrađu Sarajeva.
Mlatio praznu slamu
Ponekad je išao i dalje: jedno vrijeme svirao je narodnjake u Konjicu, u kavani na autobusnoj stanici. Kad ga danas čujete da prića kako je bolje biti narodnjak jer oni, za razliku od rockera imaju prirodnu selekciju - kavanu - vejrujte da je u pravu, jer on to odlično zna.
U to vrijeme nije ni imao mnogo izbora: majka se odselila na more i ostavila mu prazan stan i brdo nerješenih financijskih problema. Preko dana je prodavao novine i pomagao u građevinskim firmama a navečer je svirao. Kad nije svirao - priređivao je tulume. Bio je apsolutna atrakcija svoje škole kad je jedne godine pao iz tjelesnog! Sljedeće godine pao je iz matematike, svirao u Dubrovniku i vratio se kući večer pred ispit. Prijatelj po muci, probdjeo je čitavu noć pokazujući mu što je naučio tijekom praznika, da bi sutradan svi pali - osim Gorana.
Više sreće nego pameti!
Goran Bregović je u proteklom periodu prešao dug put od rock-muzičara do svojevrsne kulturne institucije. Njegove radove teško je tumačiti, a njega samoga jos teže. Ozbiljni kritičari, svijesni da mu u većini stvari ne mogu doskočiti, oprezno su prestali ga tumačiti i sada, za njegove nove poteze, više ne traže razloge već pokušavaju odmjeriti njihov značaj u uvjetima kojima su objektivno i namjenjeni. Najvažniji čovjek rock'n’rolla ondašnje Jugoslavije još uvijek je najmanje dve godine ispred svih ostalih iz konkurencije, još uvijek radi ključne ploče i ostavlja javnosti slatke mistifikacije. Zato je i opstao sve ove godine.
Kad govori iskreno, Bregović kaže da je "Bijelo dugme" u svom postojanju imalo "više sreće nego pameti". Sreća prati hrabre i velike, ali ko ne uplati listić ne može ni očekivati "Jack Pot".
Goran je upravljao svojom karijerom s toliko brige da je sreća, u jednom trenutku, došla sama po sebi. Desilo se da je njegov značaj prerastao čak i onu granicu koju bi dosegla i najsveobuhvatnija analiza, pa su ljudi počeli smišljati dobre ideje - savršeno nesvjesno - jednostavno pokušavajuci da proniknu u motiv nečega što je on napravio i pripisivali mu ih, natječući se u pokušaju da ga što bolje "provale". U jednom trenutku mogao je jednostavno prestati brinuti o jednom dijelu svoje karijere. Bilo je dovoljno da snimi ploču i uz nju pusti "krticu" (provokativni omot, psovka, pjesma na albanskom, himna, Vice Vukov, Tempo…), pa da čitava plejada mozgova dohvati bačenu kost pokušavajući dokučiti što stoji iza određene priće. Bregović se mogao povući u svoju kancelariju i umirati od smijeha. Nije isključeno da je to i činio. Nikad niko nije saznao što se događa u njegovoj glavi. Iz jednog jednostavnog razloga - bio je dovoljno pametan da nikad ništa ne demantira!
Novac i prica
U Bregovićevom slučaju, riječ "uspijeh" obično asocira na novac. Istina je da on ima hrpu novca, ali pogrešno je mišljenje da sve što radi - radi zbog novca. Prije svega, nitko tko je počeo baviti se muzikom zbog novca - nikada taj novac nije ni video. Uspješan muzičar se ne postaje jednostranom odlukom. Čovjek je ili predodređen za to ili nije, a samo je stvar ljubavi, vjere, volje i upornosti kada će uspjeh doći. Zatim, sviranje je jedna fizička potreba koju nije osjetio nitko tko se nije popeo na binu. Uspješni muzičari su svi redom egzibicionisti i osjećaj koji imaju kada izađu pred punu dvoranu, nikakav novac im ne može nadoknaditi. Isto kao što se nikakvim novcem ne može platiti tuga sviranja pred praznom salom. Ako za nekog od uspješnih ili bivših uspješnih pročitate da se na početku karijere skrivao iza pojačala (kao Bebek), onda on nije muzičar već je u cijelu stvar uletio samo zbog novca. Ali nema svatko sreću da ima Bregovića pored sebe.
Istina je, doduše, da Bregović vejrojatno mora posuđivati odredjene dijelove tuđih pjesama i više ih ne vraća vlasnicima. U tom sklapanju on se snalazi kao riba u vodi: od bilo koje pjesme, bilo kojeg žanra u stanju je napraviti drugu pjesmu bilo kojeg žanra. Drugačije, po svemu sudeći, on ne zna. Ali, ako ga 1974. godine nismo pribili na stub srama zato što mu pjesma "Ove ću noći naći blues" neobično lići na jedan broj iz repertoara grupe "Canned Heat", potezati isto pitanje nakon svih ovih godina bilo bi besmisleno. Pogotovo zato što je muzika bila samo povod da se dogodi "Bijelo dugme". Oni štosovi kojima nas je obasipao pred svaku ploču, rezultat su normalne čovjekove potrebe da svom djelu pruži odgovarajući propagandni tretman.
Naravno, Bregović je želio da mu svaka ploča bude uspješna kao prethodna, jer je imao, također prirodnu, potrebu da ostane prvi i najveći. Pitanje, može li se ta propaganda postaviti na neke druge, manje provokativne osnove, glasi - može, ali to onda nije TO. Bregović je nepogrešivo znao što njegovoj publici u tom trenutku treba, i on joj je to davao. Istina - to je mogao samo Bregović. Ali istina je i to da se priča nikad ne okreće oko novca. Naprotiv - novac se okreće oko priče. Zato je malo vjerojatno da će se Bregović, kada više ne bude svirao, oprobati u nekoj drugoj umetničkoj formi. Do kraja života nosit će kompleks da više nikada neće biti uspješan kao s "Bijelim dugmetom".
Kao Bobi Fiser
Poslije mnogih prepucavanja kolege su počele da ga poštuju. Kad danas čujete nekoga kako pljuje po Goranu Bregoviću onda to znaći da čovek pristaje ispasti smiješan, samo da bude primjećen. Danas je manje-više svima jasno da su uspješni samo zato jer im je "Dugme" prokrčilo sve potrebne puteve. Ali tadašnja muzička scena nije dala više Bregovića zato što se kod nikoga nije stekla tako izuzetna kombinacija prirodne inteligencije, životnih uvjeta koji podstiću tzv. socijalnu inteligenciju i razvijaju kreativnost, smisao za preduzimljivost, umjetnost prilagođavanja, sposobnost realnog sagledavanja i pravilnog rješavanja određenih situacija, talenta, slobode - kao jedine moguće rokerske tehnike življenja i stvaranja, također i smisla za poslovnost.
Kao takav, Bregovic je jednostavno bio predodređen da uspije i potom opstane onoliko vremena koliko to sam bude želio. Nitko njega ne može skinuti sa trona. On jedino može otići sam, nepobjeđen - kao Bobi Fiser.
Mnogi muzičari vole reći da Bregović, kao gitarista, nema blage veze, što je svakako teška zabluda. Još kao sasvim mlad pravilno je shvatio da je šestnaestosatno vježbanje besmislica i da je muzičaru dovoljno da onoliko poznaje tehniku sviranja koliko mu je potrebno da se izrazi. Zato svrha njegovog sviranja nikad nije bio prestiž u brzini, vec funkcionalnost u okviru potreba određene pesme. On uvijek prvo obraća pažnju na melodiju, zatim na ritam (na sceni još i show, mada sve manje), a tek onda razmišlja o solu, obavezno odmerenom, nenametljivom i sasvim podređenom ugođaju određene pjesme. Njegov instrumentalni i kompozitorski pristup izrazito je molski i zato nije čudo što je najveće uspjehe postigao upravo "tužnim" repertoarom. Iskustvo sa "Whole lotta love" u Napulju 1970. učinilo je da se u njegovom sviranju osjeća jak utjecaj Jimmya Pagea, mada ćete, pažljivom analizom, pronaći i niz drugih gitarista sa različitom tehnikom sviranja koji gotovo bez izuzetka nalaze svoje mesto na njegovom kućnom ozvučenju.
Kao tekstopisac Bregovic se proslavio jakim slikama koje je nabacivao bez nekog naročitog reda, ali se zato oko takozvanih "ljubavnih pjesama" uvek vukla aura mističnosti. Kada mu je to dosadilo odlučio je pisati malo sređeniju poeziju što je uočljivo na posljednjem albumu. Novi stil mu je, vjerojatno, odnio dio publike, ali sumnjam da ga je to previše uzbudilo.
